Kad nakon cetrdeset godina zivotnog i umjetnickog puta karikaturiste Hasana Fazlica, stojimo pred njegovim djelom kao jedinstvenim svjedocanstvom o svijetu, ljudima i nama samima, tacnije receno: kad stojimo pred njegovim djelom kao autenticnoj umjetnickoj interpretaciji covjeka i njegovog svijeta - tesko da mozemo znacenje, znacaj i istinu njegovod djela izraziti jednostavnom i jednoznacnom rjecju poput kakve kratke formule ili zajednickog nazivnika. Pa ipak, izvjesno je da stojimo pred zivim, izazovnim, uvijek iznova svjezim putovanjem umjetnika koji nas oslovljava i poziva u zajednicku igru i na zajednicko razmisljanje o spoznajama i pitanjima do kojih je uspio i koje on na humusu bogatog zivotnog i umjetnickog iskustva - otvara, izrazava i otkriva sredstvima svog umjenickog odgonetanja covjeka. Ako bi dakle, pored toga sto Hasan Fazlic uziva ugled karikaturiste svjetskoga glasa, i osim sto je odavno znano da u svjetskoj porodici karikaturista spada u krug majstora i mjerodavnih umjetnickih personalnosti - ipak trebali pronaci i izreci prikladnu rijec koja izrazava ukus njegove umjetnicke ideje i nit vodilju njegovog umjetnickog angazmana - onda je to njegova 'vjecna tema' i ujedno problem: covjek, i to ne 'covjek uopce' nego zbiljski, konkretni covjek upleten u nevolje svoje problematicne ljudske egzistencije, upleten u slabosti ljudske naravi i ljudskoga svijeta, uhvacen u zamku ljudskih mana i vrlina, interesa i strasti, covjek satrven zivotnim, drustvenim i historijskim nesrecama, izlozen nepravdi i nasilju, podlozan castoljublju i vlastoljublju, sklon lazi i prevari, covjek sitan a narcisoidan, glup ili prepreden, usamljen ili ugnjetavan. . . ukratko stvarni covjek od krvi i mesa u punini i raznolikosti svojih lica i svojih nalicja, u raznolikosti svojih zivotnih situacija i drustvenih realnosti, rastrgan izmedju vrline i niskosti, izmedju patnje i radosti, veselja i skepse, a ipak ne bez nade, i ne bez sposobnosti da zivi zivot, da ga uziva i da se nada, da se igra i da se, uprkos svemu smije!