Kulturno pamcenje : Pismo, sjecanje i politicki identitet u ranim visokim kulturama

U posljednjih nekoliko godina suocavamo se s virtuelnoscu teme 'pamcenje i sjecanje'. Prije, otprilike, deset godina ona je pocela zaokupljati paznju i na Istoku i na Zapadu. Ne smatra se da je to slucajno. Stavise, vjeruje se da upravo prelazimo prag jedne epohe u kojoj najma nje tri faktora utemeljuju konjunkturu tematiziranja pamcenja. Prvo, s novim elektronskim medijima eksternog pohranjivanja prolazimo kroz jednu kulturnu evoluciju koja se po svom znacaju moze usporediti s izumom knjigotiska a prije toga i pisma. Drugo, s tim u vezi, naspram nase vlastite kulturne tradicije sve vise uzima maha jedno drzanje postkulture u kojoj nesto sto je doslo do svog kraja - Niklas Luhmann to nesto naziva starom Evropom - i dalje opstaje samo kao predmet sjecanja i komentirajuce prerade. Trece, i to je mozda najznacajniji motiv, ono sto nas se mnogo licnije i egzistencijalnije tice upravo se priblizava kraju: pocinje izumirati generacija svjedoka najtezih zlocina i katastrofa u analima ljudske povijesti. Premda debata djelomicno o povijesti i pamcenju, memoriji i mnemotehnici djelomicno poprima izrazito apstraktne i ucene oblike, cini mi se da je to egzistencijalno jezgro diskursa. Sve govori tome u prilog da se oko pojma sjecanja gradi jedna nova paradigma kulturalnih nauka koja omogucava da se najraznovrsniji kulturni fenomeni i podrucja - umjetnost i knjizevnost, politika i drustvo, religija i pravo - sagledaju u novom svjetlu. Drugim rijecima, stvari su u mijeni, a ova knjiga na svoj nacin nastoji ucestvovati u njoj. Ona ne moze svoj smisao vidjeti samo u tome da pruzi smjernice i uputi na neke povezanosti.