Bosna, zivo sjecanje

U augustu 1992., jedan americki novinar je otkrio postojanje zatvorenickih logora za civile, koje su drzali srpski nacionalisti oko Prijedora, na sjeverozapadu Bosne. Snimci na televiziji i jedna fotografija, obisli su cijelu planetu. Taj kraj je tako postao, za nacionalisticke snage Radovana Karadzica i Ratka Mladica neka vrsta laboratorije za etnicko ciscenje. Tamo nije nedostajalo zlocina, u medjuvremenu je Medjunarodni krivicni sud osudio neke od njihovih pocinioca, a od kraja rata u decembru 1995. godine vise od 10 000 osoba koje su morale pobjeci pred progonima su se vratile za stalno u Prijedor.

Isabelle Wesselingh i Arnaud Vaulerin su proveli jedno dugacko istrazivanje, u zelji da shvate kako je taj povratak moguc. Kako zrtve mogu u prolazu susretati one koji su ucestvovali u njihovim patnjama i izvukli iz njih koristi? Sta se govori danas o jucerasnjem ratu i zlocinima koji su pocinjeni? Kakvo sjecanje ljudi zele sacuvati? Napokon, da li se moze zamisliti jedno istinsko pomirenje?
Ono sto se nazire, to je zivo sjecanje, utjelovljeno medju izbjeglicama i povratnicima u nimalo obicnim licnostima koje zele izgraditi trajan, ali i lucidan, odnosno svjestan mir. Preko granice Bosne i Hercegovine, sve opasnosti od nekih mogucih sutrasnjih ratova su izlozene, i predstavljene kao izazovi koji ce odrediti buducnosti.