Lahor

Munib Delalic (1951.) jedno je od najznacajnijih imena savremenoga bosnjackoga i ukupno bosanskohercegovackoga pjesnistva. U posljednjoj stihozbirci Lahor, knjizi Delaliceve pune pjesnicke zrelosti i sigurnosti, iznova se pred nasim osjetilima raskriva i tajnoviti i poznati svijet zajednickih nam djetinjstava, zajednickih nam zavicaja, zajednickih svih prostranih pitomina covjekovih zapitanosti nad svjetovima bica, pojava i stvari. Svoju knjigu pjesnik Delalic konacno je uoblicio u egzilu, u Norveskoj, daleko od zavicaja i svoga Ljubuskog, odakle je prognan, ali je u svakom stihu zadrzano mediteransko prostranstvo mirisa i culnih ceznuca spram zivota i zivotnih radosti. I onda kad je pokoji stih natopljen nostalgijom i bolom za otetim prostorom i otetim vremenom... Ovo pjesnistvo, prema rijecima recenzenta Envera Kazaza, jest pjesnistvo krhkih nijansi, jest poezija zamamnih jezickih prijeliva, bogatih asocijativnih sklopova, poezija koja propituje i ostvaruje najtanahnije mogucnosti pjesnickoga izraza i ritma. Pjesnik Abdulah Sidran o Lahoru je zapisao da 'najvecu citalacku radost dozivljavamo' upravo u Delalicevim 'posrednim evokacijama zavicajnih motiva, kad, recimo, bljesne ikavica djetinjstva i govor kucnog praga'.