Bukvica

Bukvica je bolno tacna slika i slikâ i prilika zivljenja pazarskoga. Mi koji smo u onom kraju rodeni i rasli mozemo pod zakletvu posvjedociti da pripovjedac ne dodaje nista. Njegova je pripovijest takova da nam se cini kako je kuca Kurtanovica nasa vlastita. Sve te samijske ojice, trohe na sofri, kopnjenje groblja i crni mezari na njemu, elementi su jedne stvarnosti do sada knjizevno skoro neobradene. Te zene sa krajem samije u uglu usta nase su majke, strpljene i pokrivene, one su zaduzene za tisanje zivota i za red u kuci, one prve ustanu a posljednje legnu, i te nema dovoljno jakih rijeci da se izrazi divljenje sarenkapicu za majstorstvo u opisu njihovih uloga. Sandzacko selo, i bihorsko i pestersko i starovlasko i zupljansko, naslo je svoga pisca u Camilu Sijaricu. saban je sarenkapic pisac gradski, i to pazarski, onako kako je Verga pisac sicilijanski. Knjizevnost, za koju je receno da je igra ljudskim dusama, dobila je u ovoj knjizi jos jednu igru na svom popisu, tegotnu i bolnu, no takvu da u igraca budi ovisnost.

'Jezik je ono sto je u Bukvici najcudesnije. Takvim jezikom, do sada, nije napisana ni jedna knjiga na srpskohrvatskom jezickom podrucju...'

Sinan Gudzevic