Kad jaganjci utihnu u Zdihovu

Atraktivnost i zabavnost ovoga romana zajamcena nam je uslijed dojmljivih autorovih pripovjedackih i stilskih bravura, na granici crnog humora i groteske. Fabularna geografija zacinjena je i s nekoliko mastovitih drevnih legendi zbog kojih, ili zahvaljujuci kojima, neka zanimljiva mjesta u selu i okolici imaju drukciji znacaj i sudbinu od 'obicnih' kuca, zaselaka, njiva i sumaraka. Zbog legendom rasirene nedodirljivosti, upravo ta mjesta mogu posluziti niskim pobudama pocinitelja koji znaju da ce ostati skriveni, ali bas zbog aure tih mjesta slucajni svjedok, pogotovo ako je dijete, ne moze biti siguran da je vidio to sto je vidio.

Robert Medurecan je predratnim, ratnim i poratnim sekvencama ovoga svoga romana slozio jednu izvrsnu i zestoku antiratnu pricu, tragikomicnu, angaziranu, upozoravajucu, i intimnu i politicku u isti mah.
( iz kritike Davora Sisovica u Glasu Istre )

U moru kliseja koji oplakuju Domovinski rat, lik osudenika za ratni zlocin posebno je tezak slucaj - on je sveden na totem. Za jedne je heroj, svetinja, polubozanstvo, a za druge zlocinac, prokletstvo, sam vrag. I kao takav savrseno je podesan da postane moneta za dnevnopoliticko koristenje. Kad je potrebno, izvlaci ga se poput aduta iz spila karata i na njemu se pobiru jeftini politicki bodovi. A mene zanima covjek iza totema, njegovi strahovi, nadanja... I vidim covjeka kojemu je svega dosta, koji samo zeli da ga svi ostave na miru. Svatko od nas uz malo (ne)srece moze postati totem.
( Robert Medurecan u razgovoru za 'Novi list' )

Jedan od hrvatskih generala osudjen za ratne zlocine uskoro ce izici iz zatvora i to bas usred predizborne kampanje. Ocekujte cirkus. Svatko od politickih 'cimbenika' htjet ce jedan dio hrvatskog 'heroja' za sebe, cupat ce ga za rukav, vuci ga u zagrljaj i fotografirati se s njim namjestenih osmijeha. Treba narodu pokazati kako se voli junak, mozda ce to donijeti koji postotak glasova vise.

Doista, koliko cijenimo ono sto sami proglasimo svetinjom? Roman 'Kad jaganjci utihnu u Zdihovu' pokusava govoriti o tome. Ne, ne govori se o gorskokotarskom mjestu Zdihovo, iako bi bilo vrlo ukusno (janjetina je tamo jos uvijek bogovska, op.a.). Zdihovo je simbol necega sto samo imali, a sad je nestalo. Mjesto radnje je Grmovina, izmisljeno mjesto smjesteno negdje na putu za more (cini se da se namjerno izbjegava odrediti tocna lokacija), zapravo mitska hrvatska provincija, novovjeki Vucjak. Glavni lik je brigadir Andrija Tomas, osudenik za ratne zlocine u Domovinskom ratu, koji izlazi prije vremena iz zatvora. Da bi izbjegao navalu medija zeljnih senzacija, umjesto u Zagreb, odlazi u Grmovinu, rodno mjesto svojih djedova. Misli da ce tamo lakse izdrzati navalu novinara, javnosti za koju je heroj, a ne zlocinac. Umjesto zivahnog mjestasca u kraju poznatom po janjetini, nalazi opustjelo selo. 'Unakazila nas autocesta', reci ce sankerica Marija, 'nema vise nikoga da stane na janjetinu... A kakva je bila, ko putar.'

Beznade u Grmovini pojacavaju brojna minska polja. Godinama se ceka na red za deminiranje. Znaju u Grmovini da su pri dnu liste, zaboravljeni.
Nemaju ni signala za mobitel. I telekompanije bi najradije da ih nema. I tajanstveni stranci kupuju zemlju za neke velike buduce investicije.
U Grmovini Andrija ima strica Djuru, a poznaje i svu plejadu likova. Isticu se Josip Cuk i Bogdan Pindur, Andrijini vrsnjaci i prijatelji iz djetinjstva. Rat i poslijeratne godine udaljile su ih, posebno Bogdana, Srbina iz zaselka Ilijasevo.