Hrvatski jezik, pravopis i jezicna politika u NDH

Tisucljece dokumentirane povijesti hrvatskoga jezika primjenom razlicitih kriterija moguce je, naravno, razlicito periodizirati. Neovisno o tome koji se kriterij ili kriteriji primijene, rezultat ce u osnovi biti isti: niz susljednih razdoblja, vise ili manje razlicitih, koja zanimaju kroatistu, i slavistu, nude obilje nesumnjivo zanimljivih tema i strucnih izazova. Pa ipak, neobicnim stjecajem povijesnih prilika, vjesto podupiranih ideoloski snazno doziranim osjecajem za 'istinito', neznatno krace od pola stoljeca od svih tih razdoblja radoznalost, ne samo kroatista, najvise su poticale one cetiri godine, jer se o njima znalo malo, a razgovaralo nevoljko. Oni koji su ih prezivjeli o njima su sutjeli jer su ih se sjecali (s obzirom na prilike, ocekivano) slabo, ako ih nisu svjesno potisnuli u zaborav. Oni pak koji ih nisu prezivjeli, a zeljeli su o tim godinama doznati nesto vise, vecinom su u nekom trenutku odustajali od te namjere suoceni s pozorno postavljenim preprekama koje su stvarno onemogucavale pristup do podataka (i njihovo iznosenje) o tome sto se stvarno dogadjalo s hrvatskim jezikom i pravopisom izmedju 10. travnja 1941. i pocetka svibnja 1945.
I kao sto obicno biva: sto manje podataka, to veca fama, koju su kao poluge sustava marno sirili klasno svjesni za to zaduzeni pojedinci dobro rasporedjeni po drustvenim ustanovama u kojima se desetljecima predano mijesio i oblikovao ideoloski pozeljan tip istine, neovisan o cinjenicama, a nerijetko i njima suprotan. Ali, kako nista nije vjecno, jednom je i tomu morao doci kraj. Jos kad se kraj tek naslucivao, ili mi se danas samo tako cini, zahvaljujuci vlastitoj radoznalosti i stjecaju prilika dosao sam u prigodu upoznati za proucavanje spomenute problematike vazan, opsezan i veoma poticajan dio germanisticke literature, koji me je ucvrstio u namjeri da poblize upoznam upravo one cetiri godine. (Autor)