Napisane slike : Likovna umjetnost u hrvatskoj knjizevnosti od Moderne do Postmoderne

Mozda bi naslov ove knjige mogao navesti nekoga da u njoj ocekuje cjelovitu paralelnu povijest novije hrvatske knjizevnosti i likovnih umjetnosti. Od prve recenice, stoga, treba naglasiti da je nas program mnogo manji i nesto odredjeniji. Vjerujemo da bi bilo zanimljivo imati usporedan prikaz dvaju umjetnickih podrucja u nacionalnom prostoru, ali tesko ga je ocekivati dok ne postoje iscrpne pojedinacne sinteze.
Preuzeli smo zadacu da napisemo samo jedno od poglavlja slozenih i gustih odnosa knjizevnosti i slikarstva (i kiparstva), i to ono za koje nam se cinilo da imamo najvise predradnji a najmanje potrebe za odvec smjelim teoretskim uopcavanjima. Jednom rijecju, poglavlje o tomu kako je hrvatska knjizevnost primala, gledala i razumijevala likovna djela, poglavlje koje je cvrsce utemeljeno na povijesnoj empiriji nego sto zavisi od skokovite i dosjetljive primjene nekih estetickih nacela.
Cesto je negacijama mnogo lakse odrediti opseg nekog podrucja, pa cemo zbog razumljivosti to i ovdje uciniti. Dakle, nije nam namjera baviti se ilustracijama pjesama, drama i romana (to bi bilo: hrvatska knjizevnost u likovnoj umjetnosti), niti pak opremama knjiga; nije nam cilj svestrano ispitivati kriticka polazista hrvatskih knjizevnika, niti njihove eseje o likovnoj umjetnosti (to pripada poglavlju o samoj likovnoj kritici); nije nam ambicija pobrojiti sve pisce koji su slikali, niti slikare koji su pisali ili pisu (jer im djela, dakako, podlijezu sudu povijesti slikarstva, odnosno povijesti knjizevnosti bez obzira na njihovo zvanje ili pretezni interes). Treba li posebno napominjati da ovamo ne spadaju ni interdisciplinarne pojave, poput vizualne, konkretne poezije ili pak 'rijeci u slikarstvu'...