Ukleti neimar

Mnoge od memorijalnih gradjevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizicke snage danas vise ne postoje ili su, bar kako stvari za sada stoje, osudjene na neprimjetno degradiranje i nestajanje. Osecao bih se bjedno kad bih, ma i u magnovenju, dozvolio sebi da zazalim, na primjer, za najraskosnijim djelom svoje graditeljske mladosti - za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad vise nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, cija su djeca pocivala na ovom casnom ratnickom groblju. Objasnjavajuci nekad svoju zamisao, cesto sam zahvalnim slusaocima pricao pricu kako ce se jednog dana, i zauvijek, 'dva grada', gledati licem u lice, oci u oci - grad mrtvih antifasistickih junaka, i grad zivih, za koji su oni polozili zivote. Kamena alegorija o dva grada nije se sasvim slucajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Pocetne formule vjerovatno mi je ponudila moja ondasnja lektira. Naime, prilicno neodredjeno, negdje izmedju zemlje i neba - bar tako kazu knjige starostavne - lebdi grad Hurqualyâ, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnosticarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svijet divnih, naivnih, ali vecitih filozofskih i kosmo-poetskih slika... Jedne noci odlucio sam da krenem gore, na gradiliste. Iz daljine je dopirala pjesma, saglasje glasova, hor bez rijeci. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili mozda jos proslovjekovne karbituse, jetko svijetlo i jos jetkije sjenke. A na svjetlu se dogadjalo nesto tajanstveno. Barba, sijed, kosa nevidljivim vjetrom rastjerana na sve cetiri strane svijeta, cinodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, dize naglo bat i dleto, svi dizu batove, pobozno cute, nastupa nagla tisina koja otkriva glasove noci - cvrcke, lelek nocne ptice, sum Neretve iz daljine... Svaki je kamen odzvanjao kao muzicki instrument... Raspjevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimjecen. Njene su terase uskoro osvojila djeca, ciji su razdragani glasovi u zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noc. Sve sto sam jos mogao pozeleti sirokogrudo mi je ponudjeno, malo u sali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao pocasni gradjanin Mostara, lijevo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nisu i za svoju buducu kamenu urnu.