Druge boje : eseji i jedna prica

Poslije tri decenije pisanja romana dobitnik Nobelove nagrade za te iste romane, sakupio je u ovoj knjizi eseje i reportaze pisane sve to vrijeme paralelno sa beletristikom. Neke od njih prate i crtezi nacrtani Pamukovom rukom.
Druge boje su predstavile svoga autora kao vrcavog, zabavnog, duhovitog, ali istovremeno i vrlo ozbiljnog, promisljenog posmatraca svijeta i sopstvenog zivota. On se ovdje mozda otvorio i vise no sto je planirao: tekstovi o pusenju, odnosu sa svojom cerkom ili o opsesivnoj samoci prikazuju ga u do sada nepoznatom svjetlu. Kada se ovi intimniji clanci povezu sa tekstovima o tzv. knjigama njegovog zivota, citanjem, analizom politike u Turskoj i Evropi, a potom sa putovanjima po drugim gradovima i civilizacijama, dobija se knjiga samoispitivanja i jedne nove (auto)biografije vrlo perceptivnog covjeka koji jednako iznijansirano zapaza sve oko sebe bilo da gleda na svijet sa svog prozora ili iz aviona.
To sto je ova knjiga sastavljena od medjusobno veoma razlicitih vrsta eseja i clanaka, uz poveci intervju dat casopisu Paris Review, uz nagradni dodatak - pricu Gledanje kroz prozor, zapravo je njena prednost. Zbir ovih tekstova je i vrhunska vrijednost ove knjige: dobili smo bogatu i potpunu sliku Pisca i njegove nepotkupljive odanosti literaturi. Orhan Pamuk kao da bi da nam kaze: pa, pisci i knjizevnost tome i sluze - da budu Jedno. (Vladislav Bajac)
'citanje ovih tekstova coveka ispuni cistim uzitkom koji izaziva svaka pojedinacna pripovest... Autobiografija u esejima i pricama, knjiga za pisce i citaoce koja je u najmanju ruku ocaravajuca.' (The Baltimore Sun)
'Prodorno i dragoceno... pravi trijumf.' (The New York Review of Books)

'Pisem zato sto mi to spontano dolazi! Pisem zato sto ne mogu da radim obican posao kao drugi. Pisem da bi se pisale knjige kao sto ih ja pisem i da ih citam. Pisem zato sto se strasno ljutim na sve vas, na svakoga. Pisem zato sto mi se mnogo dopada da po cijeli dan sjedim i pisem. Pisem zato sto mogu da se pomirim sa stvarnoscu jedino ako je promijenim. Pisem da citav svijet sazna kakav smo zivot zivjeli i zivimo - ja, drugi, svi mi u Istanbulu, u Turskoj. Pisem zato sto volim miris papira, pera, mastila. Pisem zato sto vise od svega vjerujem literaturi i umjetnosti romana. Pisem zato sto je to navika i strast. Pisem zato sto se plasim da budem zaboravljen. Pisem zato sto mi se svidja slava i zanimanje koje to donosi. Pisem da bih ostao sâm. Pisem da bih mozda razumieo zasto se toliko ljutim na sve vas i svakoga. Pisem zato sto mi se svidja da me citaju. Pisem da bih najzad zavrsio taj roman, ovaj tekst, tu stranicu koju sam jednom zapoceo. Pisem zato sto to svi od mene ocekuju. Pisem zato sto djetinjasto verujem u vecnost biblioteka i to da ce mi knjige stajati na policama. Pisem zato sto je zivot, svijet, sve oko nas toliko lijepo i zadivljujuce da je to nevjerovatno. Pisem zato sto je zabavno u rijeci pretociti svu tu lepotu i bogatstvo zivota. Pisem ne da bih pricao pricu, vec da bih je stvorio.
Pisem da bih se oslobodio osecanja da postoji neko mjesto u koje uvijek treba ici i u koje nikako ne mogu da odem - kao u snu. Pisem zato sto nikako ne mogu da budem srecan. Pisem da bih bio srecan.' (Orhan Pamuk, Druge boje)