Kozmologija rijeci : poliptih o pjesniku Amiru Brki

Ono sto na pocetku treba istaci je da ova knjiga, u suvremenom bosanskohercegovackom knjizevnom kozmosu predstavlja, uistinu, napozitivniji 'incident'.
Jer, prateci rast knjizevnog tonusa i ukupnog literarnog habita Amira Brke od njegove prve knjige Prirodni redoslijed, publicirane 1996.godine, do posljednje knjige Vrijeme sretnih gradova Vojislav Vujanovic nije samo revnosno bio citacem, nije samo pratio ukupni literarni razvoj i rast Brkine poetike, nego je jednim ozbiljnim, do kraja, preciznim esejistickim diskursom razumijevao pjesnicki angazman Amira Brke.
(Gradimir Gojer) Vujanoviceva 'citanja' Brkine poezije uzorno, u svojim najboljim tekstualnim izvedbama, potvrdjuju da je autenticna kritika 'pridoslost u odnosu na pjesmu' (S. Blagojevic), da je, slobodnije, adornovski receno, 'tema' pjesme i kritike ista. Vujanovic, naime, slijedeci 'fenomenologiju poetske neizrecivosti' Amira Brke kroz njegovih sedam knjiga poezije (Prirodni redoslijed, Bjelina paspartua, Zavicajni muzej, Antikrist u jeziku, Izlozba sitnih zivotinja, Uredujemo staru kucu i Vrijeme sretnih gradova), uvijek u svojim interpretativnim zacrtajima 'ucitava' ono sto je postalo 'mojom pjesmom', kako bi to rekao A. B. Simic. Drugim rijecima, Vujanovic koristi jedan kriticko-refleksivni metod citanja pjesme koji ne 'terorizira' njeno osjetljivo tkivo: niti sofisticiranim pojmovnim instrumentarijem razlicitih naucnih, analitickih pristupa poetskom diskursu, niti pak, 'usancavanjem' u puki 'naivitet' intuitivnog citanja. Rijec je, dakle, o jednom osobenom pristupu poetskom tekstu koji, odbijajuci svaku intrepretacijsku 'logiku' koja a priori zna vise nego sama pjesma, umije na odgovarajuci nacin uskladiti vlastito antropolosko iskustvo i znanje sa bicem pjesme. Sasvim je, onda, razvidno da se ova 'umjetnost' citanja pjesme ne da nauciti: nje jednostavno nema niti u jednoj knjizevnoj teoriji ili 'estetici'. Vujanovic ne skriva svoj glas iza 'objektivnog', unaprijed pretpostavljenog glasa 'istine', vec cak i vise: govoreci o tekstu koji posreduje, on prije svega govori o sebi, iznosi svoje metode, a kad je bolji u tehnici ispovijesti - i svoje 'zablude'. Jedino otkrovenje za koje on zna je otkrovenje sopstvene ljubavi u tekstu. Stoga je ovo i jedan od kljucnih razloga zbog kojeg Vujanovicevi tekstovi nastajali u desetogodisnjem slijedu, stavljeni izmedju korica knjige, jedan do drugog, ne izgledaju medjusobno nespojivi, unutrasnje nepovezani. Stvar, dakle, i jeste u tome sto nuznu mjeru ko-herencije, neophodnu za formu knjige, ovom esejistickom diskursu ne 'podaruje' samo jasno prepoznatljiva grafija nego i sveprisutno, implicitno propitivanje 'razloga za pjesmu': i sopstvenu i 'tudju'.
(Nedzad Fejzic)